Disgrafija je poremećaj koji utječe na sposobnost pisanja. To uključuje poteškoće s pisanjem rukom, tipkanjem, pravopisom ili općenito stvaranjem pisanog teksta. Ako sumnjate na disgrafiju, testirajte se što prije, jer su rana intervencija i prilagodbe ključne.
U ovom članku obrađujemo testove za disgrafiju i sve što je važno znati. Donosimo vodič o testovima za ovaj poremećaj – što obuhvaćaju i kako se provode. Na kraju ćete puno bolje razumjeti disgrafiju i kako se dijagnosticira.
Razumijevanje disgrafije
Disgrafija je teškoća učenja koja utječe na sposobnost pisanja. Smatra se „skrivenim“ poremećajem jer često nije odmah očito da osoba ima teškoće u učenju.
Kao i kod većine teškoća učenja, osobe s disgrafijom mogu imati blage do teške simptome. Najčešći su teškoće s pravopisom, loš rukopis i problemi s finom motorikom. Osobe s izraženijim simptomima imaju poteškoća čak i s jednostavnim zadacima poput pravilnog držanja olovke, no to se može poboljšati pomagalima kao što su gumeni držači za olovke.
Ovaj poremećaj može ozbiljno utjecati na školski uspjeh, samopouzdanje i, najvažnije – kvalitetu života.
Disgrafija vs disleksija vs ADHD
Disgrafija, disleksija i ADHD na različite načine spadaju u teškoće učenja. Već smo opisali utjecaj disgrafije, ali disleksija i ADHD imaju drukčije posljedice.
Disleksija se često miješa s disgrafijom jer su obje teškoće povezane s jezikom i čitanjem. Disleksija utječe na razumijevanje napisanog teksta, prepoznavanje riječi i shvaćanje značenja pročitanog. U težim slučajevima osoba s disleksijom ima problema s fonološkom sviješću.
ADHD (poremećaj pažnje s hiperaktivnošću) utječe na sposobnost usmjeravanja i održavanja pažnje, praćenja zadataka i kontrolu impulzivnosti. Obično ne utječe na finu motoriku, ali se smatra teškoćom učenja i u težim slučajevima zahtijeva dodatnu podršku.
Iako su svi ovi poremećaji teškoće koje uvelike utječu na osobu, riječ je o različitim vrstama teškoća kojima su potrebne posebne intervencije i prilagodbe.
Važno je napomenuti da disleksija ne mora značiti i druge poremećaje poput autizma ili slične teškoće kao što je diskalkulija.
Vrste disgrafije
Postoji nekoliko vrsta disgrafije, svaka s karakterističnim simptomima i uzrocima. Netko može imati jednu vrstu disgrafije, ali nije rijetkost da simptomi upućuju na više od jedne vrste.
Najčešće vrste disgrafije su:
- Disleksična disgrafija: ova vrsta utječe na sposobnost čitanja i pravopisa. Često je povezana s disleksijom. Najtipičniji znakovi su nečitak rukopis i loš pravopis, ali osoba često dobro prepisuje tekst.
- Motorička disgrafija: obilježava je loša fina motorika, slab tonus mišića i opća nespretnost. Osobe imaju poteškoće s kontrolom pokreta ruke pa je rukopis neuredan.
- Prostorna disgrafija: odnosi se na prostornu svijest. Osobi je teško pravilno poravnati slova i riječi na papiru. Teže ju je uočiti od ostalih vrsta.
Testiranje disgrafije i drugih teškoća učenja
Testiranje na disgrafiju i slične poremećaje važno je jer se zahvaljujući njemu kvalitetu života može poboljšati kroz posebne obrazovne programe ili drugu vrstu podrške. Najčešće se provodi kao dio sveobuhvatne procjene.
Ovisno o procjeni, stručnjak može predložiti nekoliko testova, među kojima su sljedeći.
Vizualno-motorička integracija
U ovom testu osoba dobiva sve složenije riječi ili crteže koje treba napisati/crtati u zadanom vremenu, bez brisanja. Test pokazuje razvoj fine motorike i prostorne orijentacije.
Osobe s disgrafijom imaju poteškoće s koordinacijom oko–ruka, što može upućivati na ovaj poremećaj učenja.
Test pravopisa
Iako slab pravopis nije nužno posljedica disgrafije, može biti jedan od znakova. Osobe s disleksičnom disgrafijom obično dodaju ili izostavljaju slova ili griješe u redoslijedu slova dok pokušavaju napisati riječi.
Tijekom ovog testa često se koriste WIAT-3, WJ-IV i TOC.
Test pisanog izražavanja
Test pisanog izražavanja provodi psiholog ili stručnjak za teškoće učenja. Procjenjuje se sposobnost čitkog pisanja, ispravnog pravopisa i organizacije misli na papiru. Test može uključivati rukopisne zadatke, pravopis i pisanje sastava.
Rezultati daju uvid u konkretne teškoće koje osoba s disgrafijom ima.
Ostali asistivni alati za teškoće učenja
Disgrafija i slični poremećaji mogu znatno umanjiti kvalitetu života. Osim angažiranja stručnih edukatora za razvoj fine motorike, postoje i asistivni tehnološki alati koji mogu pomoći. Na primjer, softver za pretvaranje teksta u govor može olakšati savladavanje teškoća i napredak u školi.
Primjerice, Speechify je softver za pretvaranje teksta u govor koji može naglas čitati tekst. Aplikacija pomaže osobama s disgrafijom da lakše razumiju i obrade pisane informacije. Tako mogu više pažnje posvetiti značenju teksta umjesto dešifriranju riječi.
Asistivna tehnologija poput prepoznavanja govora i predviđanja riječi može poboljšati vještine pisanja kod osoba s disgrafijom. Govorenje je obično lakše od tipkanja, koje je često najveći izazov osobama s teškoćama poput disleksije, ADHD-a i disgrafije.
Asistivne tehnologije mogu osobama s disgrafijom dati alate da lakše premoste poteškoće i poboljšaju školski uspjeh. Također mogu povećati samostalnost i samopouzdanje, što se pozitivno odražava na kvalitetu života.
Česta pitanja
Možete li sami prepoznati disgrafiju?
Najčešći simptomi teškoća učenja često se mogu lako uočiti. Ipak, bolje je obratiti se stručnjacima za pomoć kod ovakvih složenih poremećaja. Većina relevantnih informacija nalazi se na stranici International Dyslexia Association.
Mnogi simptomi povezani s disgrafijom slični su simptomima drugih poremećaja, pa je lako zamijeniti disgrafiju s nekom drugom teškoćom učenja.
U kojoj dobi se može testirati na disgrafiju?
Najranija preporučena dob za testiranje je oko 5 godina. Prije toga je vrlo teško ili nemoguće pouzdano uočiti i testirati pisani jezik i znakove disgrafije.
Kod male djece radnu terapiju ili razvojnu procjenu rukopisa može provesti radni terapeut ili razvojni pedijatar. Za stariju djecu (4–5 god.) učitelj obično prvi primijeti probleme s oblikovanjem slova, razmakom ili čitljivošću.
Kome se obratiti za dijagnozu?
Za dijagnosticiranje ovakvih poremećaja potrebno je znanje stručnjaka iz više područja, ovisno o dobi i potrebama osobe.
Za malu djecu preporučuje se da procjenu naprave razvojni pedijatar, radni terapeut ili edukacijski psiholog.
Kod srednjoškolaca i odraslih procjenu obično provodi neuropsiholog, edukacijski psiholog ili radni terapeut.
Za preciznu dijagnozu možda će biti potrebno uključiti više stručnjaka.
