Bok, ja sam Cliff Weitzman.

Disleksičan sam.

Dijagnosticiran sam u 3. razredu. To mi je bio najbolji dan u životu.

Prije toga sam se u osnovnoj samo pravio da čitam.

Sjedio bih s otvorenom knjigom i prstom pratio riječi da nitko (roditelji, učitelji, prijatelji, braća i sestre) ne pomisli da sam glup ili lijen.

Krugovi čitanja bili su mi užas.

Djeca su čitala jedno za drugim. Svaki put sam bio sve bliže redu.

Dlanovi bi mi se oznojili.

Točno bih pogodio kad ću doći na red. I tik prije mog reda…

Sakrio bih se u wc-u.

Uvijek sam to radio.

Vjerojatno su mislili da imam problema s mjehurom. Bolje i to nego da misle da sam idiot.

Najgori dio bio je tata. On mi je bio heroj.

Onakav kakav sam sanjao da ću biti kad odrastem.

Svi su ga voljeli. I JA sam ga volio. Htio sam da bude ponosan na mene.

"Cliffe, zašto si tako lijen? Zar ne želiš naučiti čitati?"

"ŽELIM! ZAR NE VIDIŠ KOLIKO SE TRUDIM?!" viknuo sam kroz suze.

"Ne, ne vidim. Svaki dan po dva sata pokušavam te naučiti čitati. Kupio sam sve programe. Prestani se migoljiti i obrati pažnju, barem jednom."

"OBRATI PAŽNJU?! UVIJEK pazim."

"Ne paziš. Nije ti stalo. Tvoja sestra zna čitati, a ima 6 godina."

"ZATO ŠTO SAM JE JA NAUČIO! Nisam htio da i ona prolazi kroz ovo.

Znam sva pravila. Svako. Ali kad ih primijenim, jednostavno... ne radi."

Sanjao sam da mogu čitati.

Kao klinac htio sam biti Predsjednik, Znanstvenik, zvijezda.

Znao sam da moram znati čitati da bih bio ono što želim.

Zato sam svugdje nosio knjigu pod rukom i zamišljao da ću je jednog dana znati pročitati.

Knjiga koju sam najviše želio pročitati bio je Harry Potter.

Ali nakon 20. puta da me knjižničarka probudi jer sam zaspao na trećoj stranici, odustao sam.

Srećom, tata nije odustao od mene. Nikad.

Moj tata je naporno radio dok smo bili mali. Rijetko je uspijevao večerati s nama.

Ali zbog ovoga bi ranije dolazio kući:

Sjeo bi na moj krevet i sporim, dubokim glasom čitao mi Harryja Pottera. Oči su mi zasjale. Obožavao sam to.

Kad tata ne bi stigao kući na vrijeme, snimao bi se kako čita Harryja Pottera na kasetu. U san sam tonuo uz tu snimku. Iznova i iznova, slušajući njegov glas.

Imao sam dvostruku sreću jer imam i mamu (zvanu MamaMedvjed). Njoj je stalo. I odlična je u istraživanju.

Jednog dana, vjerojatno dok je po tisućiti put tražila ili čitala jednu od 100 knjiga na tu temu, naišla je na „disleksiju“. Pomislila je da to možda imam. Testirali su me. Ispalo je – upravo to! I, povrh svega, i ADD.

Kad sam saznao da imam disleksiju, uzdahnuo sam dublje nego itko s 9 godina. „Napokon!“, pomislio sam, „Nisam pokvaren, nisam glup i DEFINITIVNO NISAM LIJEN!“

„Odlično“, pomislio sam, „sad znamo kako se zove problem – idemo ga riješiti!“

Čitanje jedne rečenice meni je kao drugima rješavanje duge podjele s četiri znamenke u glavi. 462/7=…

Nakon jednog paragrafa sam iscrpljen (to je kao 10 zadataka zaredom),

Nakon poglavlja? Kao da sam u glavi izračunao 300 matematičkih zadataka.

Za mene ne postoji „nakon poglavlja“ – čak i da imam svu energiju svijeta, zaspao bih ili počeo griješiti prije kraja poglavlja. Previše mentalnog napora.

Slušanje ne traži toliki napor kao dekodiranje.

Tata mi je našao originalnu audioknjigu Harryja Pottera, koju čita Jim Dale. Nabavio mi ju je.

Preslušao sam je 22 puta zaredom.

One prve tri stranice na kojima bih zaspao? Znam ih napamet. Kao i ostatak prvog poglavlja. I 13 godina kasnije.

Nisam stao. Preslušao sam svaku knjigu u toj seriji. Zatim Narniju, Gospodara prstenova, Igre prijestolja, Stupove zemlje, Atlas Shrugged.

Nikad nisam stao.

Kao da sam na leđima nosio balvan od 20 tona koji me sprječavao da budem tko želim. Svaka rečenica se vukla. Sad imam krila.

Počeo sam ubrzavati slušanje: s 1x na 1,25x, 1,5x, 2x, pa na 2,5x. Kako je išlo polako, navikao sam se i sve pamtio.

Slušao sam dok vozim bicikl do škole. Dok čekam mamu da me pokupi. Prije spavanja, kad pospremam sobu, šetam vani. I na WC-u.

Počeo sam završavati 2 audioknjige tjedno. 100 knjiga godišnje. U ovom tempu sam već 12 godina. Bez muke, čak mi je to najbolji dio dana.

Nema audioknjige za svaku školsku knjigu. Ljetno štivo u srednjoj bio je “Marly i ja” – nije bilo audio verzije. Sjedio sam s mamom i ona mi ga je čitala prije srednje.

Svaki dan sam imao sat u posebnom razredu kroz cijelu srednju školu.

Puno sam eksperimentirao. Počeo sam koristiti tehnologiju na načine na koje moji specijalni nastavnici nisu znali. Preuzeo sam odgovornost za svoje učenje. Tražio sam pomoć i shvatio kako najbolje učim.

Uzeo sam gotovo svaki AP i Honors predmet, imao prosjek iznad 4.0 i prepirao se s profesorima koji su disleksiju nazivali „mitom“. O alatima ću kasnije detaljnije.

Imao sam i nevjerojatne nastavnike koji su me puno podržavali.

Uz silan rad i nagovaranje profesora za iznimke, upisao sam Brown University. Jedan problem... nisam mogao pročitati ljetnu knjigu — nije imala audio.

Također, većina udžbenika, skripti, PDF-ova, mailova i Wikipedije nema audio verziju.

Sjeo sam kraj mame na krevet i čitala mi je fakultetsku knjigu. Ali radila je i nije stigla sve.

Večer prije leta za Brown bio sam tek na dvije trećine knjige.

Nisam imao izbora, hakirao sam stari govor-tekst program da pročita ostatak knjige na iPhoneu i poslušao je u avionu.

Uspjelo je!

Sam sam naučio programirati (više o tome kasnije) i dodatno poboljšao softver.

Sljedeće 4 godine na faksu usavršavao sam taj sustav. Umjesto da patim nad knjigom – fotkam 15 stranica i slušam dok doručkujem ili skejtam do predavanja.

Slušao sam preko 100 stranica tjedno u vlaku ili busu za hackathone. Često sam bio jedini koji je pročitao zadano.

Danas milijuni mogu ravnopravno sudjelovati u školi i društvu zahvaljujući Speechifyu.

Sjeti se: budi onaj tko je tebi najviše trebao dok si odrastao. To je moj cilj.

Puno ljubavi ❤

Cliff Weitzman